Film u kojem se smije, jede i pije otvara 6. OFF

Film Život je truba treće je po redu dugometražno ostvarenje Antonia Nuića, otprije poznatog po Sve džaba (2006.; osvojio nekoliko Zlatnih Arena) i Kenjac (2009.; hrvatski kandidat za Oscara), kao i po Sex, piće i krvoproliće – omnibusu (suradnja s Borisom T. Matićem i Zvonimirom Jurićem) iz 2004. gdje je napisao i režirao treću priču. U intervjuu s njim doznali smo ponešto o domaćoj publici, likovima filma Život je truba te stanju u Hrvatskoj i regionalnoj kinematografiji. Inače, film je nastao u hrvatsko-slovensko-srpsko-britanskoj koprodukciji i premijerno je prikazan na Međunarodnom filmskom festivalu u Varšavi.

4

Film u kojem se smije, jede i pije

Film prati trubača Borisa (Bojan Navojec), lijenog sina imućnog mesara (izvrstan Zlatko Vitez – prva uloga u hrvatskom filmu nakon desetak godina) i njegovu suprugu Janu (Iva Babić) koji žive ležerno i u brak ulaze neopterećeno – bez kompliciranja ili planova za budućnost. No kada se u njihovim (za hrvatske standarde) posve normalnim obiteljima krenu zbivati problemi i zavrzlame, upravo će na njima ostati pitanje budućnosti obitelji. U sporednim ulogama naći ćemo Gorana Navojeca, Mirelu Brekalo, Filipa Križana, Kseniju Marinković, Filipa Šovagovića (odličan) kao i Zagreb – prikazan kroz prekrasne kadrove direktora fotografije Radoslava Jovanovića Gonza.

Život je truba prati interesantan odabir prvenstveno domaće glazbe, uključujući i, sada već kultni, Božić dolazi zagrebačkog punk benda Diletanti koji upotpunjuje i potpuno uvlači gledatelju u scenu gdje se, na svojevrsnom vrhuncu, sumiraju različita emocionalna stanja likova. Radnja se može razlomiti na tri dijela (čina), a u većini tih dijelova upravo se slavi. Scene slavlja su duge i razvučene, no odgovaraju stilu komedije. Često se koristi kamera iz ruke koja pridodaje obiteljskom ugođaju i radnji koja se odvija (pogotovo vjenčanje, Božić i slično) te im daje „dokumentaristički“ štih. Ovdje bi spomenuo i vizualno zbilja zanimljivo odrađenu uvodnu sekvencu – naizmjenično prikazanu uvodnu špicu, humorističan dijalog Borisa i velečasnog te vožnju biciklom po Zagrebu. U vrlo kratkom vremenu Nuić nas upoznaje s mjestom radnje, glavnim likom, tipom humora i atmosferom filma.

2

„Izravan i komunikativan, kao i pjesme Magazina“

Komedija ne zalazi u velike životne istine i nema politički kontekst – što je osvježenje u odnosu na ostale hrvatske komedije. Ona prikazuje ritualnu svakodnevicu građanske (malograđanske?) obitelji, problematizira odnose u njoj kao i unutarnje konflikte u glavnom liku. Odmiče se od već izlizanih motiva i zaranja u, već pomalo zaboravljenu, laganu, zagrebačku, humornu dramu – i to na zbilja zabavan način (kako je to nekad radio Krešo Golik).

Priča ne sadrži patetiku, poslijeratne posljedice niti konsekvence tranzicije – naglasak je na sadašnjici. Kao što smo i mi okruženi konstantno lošim vijestima i turobnim stvarima, svejedno pronalazimo smijeh i zabavu u rutini života – isto rade i Nuićevi likovi. Unutar njihovog mikrosvijeta, pratimo razvoj obitelji kao kolektiva, ali i interne promjene u liku Borisa. Također, frekventno nailazimo na kontraste, kako između, tako i unutar likova. No bez obzira na konflikte i dramske momente – film je sveukupno optimističan. Nuić nas s ostalim likovima (van Borisa i Jane) upoznaje na vrijeme te ih u relativno kratkom roku karakterizira – poznajemo ih dovoljno da ih razumijemo i da nam je do njih stalo, premda se na momente čini kako se s većinom oko njih gotovo ništa i ne zbiva.

3

„Majko, pijana si k’o majka“

Kroz hrvatske se komedije često provlači smisao za humor koji možda više odgovara starijim generacijama što ovdje nije slučaj. Život je truba sadrži odličan smisao za humor na koji se mogu nasmijati i pripadnici mlađih generacija.

Moram priznati kako sam, nakon pogledanog trailera, očekivao puno manje. Dobili smo inteligentnu, zabavnu komediju koja vješto opisuje mentalitet, građanstvo, probleme gdje ih ima i gdje ih nema i sve to pakira u predbožićno vrijeme. Mislim kako postepeno svjedočimo svojevrsnom buđenju hrvatskog filma. Sve je više publike na domaćim filmovima, sve je više nagrada na međunarodnim festivalima, filmovi su žanrovski raznovrsniji i kvalitetniji. Nuić se u svom filmu odlučio za ležeran pristup, potpuno svjež za hrvatska platna i čini mi se – napravio pun pogodak.

Recenziju je napisao Tin Bačun, a mi smo ju u neizmijenjenom izdanju preuzeli s portala ziher.hr.

Author: admin

Share This Post On