Razgovarali smo sa Brankom Ištvančićem…

Branko

 

Po profesiji filmski i televizijski redatelj, završio je filmsku i televizijsku režiju na akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Danas je zaposlen na hrvatskoj televiziji kao redatelj, a filmom se bavi još od djetinjstva. Ove je godine njegov film „Most na kraju svijeta“ otvorio peti po redu Opuzen Film Festival.

 

Otkud ljubav prema filmu? Zašto ste postali upravo filmski redatelj?

Oduvijek sam imao veliku želju studirati filmsku režiju. Pokušavao sam upisati režiju u Novom Sadu i u Beogradu, međutim želja mi se ispunila tek kada sam treći put pokušao u Zagrebu.

Film je skupa igračka. Često sam razmišljao da sam se u životu trebao baviti nekim drugim poslom, ali čini mi se da bih i u nekom drugom životu, kada bi za to postojala mogućnost opet izabrao film. Mi koji se bavimo filmom smo na neki način pomalo ludi jer to malo ljudi, što je i razumljivo, ne razumije želju i nastojanja umjetnika da se izrazi putem filma. Najvažnije je što nosite u sebi, ono što želite reći, poručiti svijetu. Najvažniji mi je kontakt s publikom, osluškivati, komunikacirati s gledateljem. Ukoliko to izostane, pitam se jesam li uspio napraviti dobar film. Nagrade i priznanja su važne, laskavo je kada vaš film kritičari proglase jednim od najboljih filmova u Hrvatskoj, ali kontakt s publikom je dragocjeniji.

 

Ovdje je predstavljeno vaše djelo “Most na kraju svijeta” možete li nam reći radnju filma?
Film “Most na kraju svijeta” je moj drugi dugometražni igrani film i rad na koji sam posebno ponosan. Govori o tome kako smo promijenili karaktere nakon rata, o posljedicama rata. Glavni lik je čovjek koji se pokušava suočiti sa svijetom oko sebe i promjeniti ga nabolje. Hrvatskog je podrijetla no živi u srpskoj kući i ne može se vratiti u svoj zavičaj, što je i danas realnost ovih prostora, no tom se temom nitko dosad nije bavio na filmu.

Otvaraju se stare rane i pojavljuje se naravno ta nesretna mržnja i u njemu samom. Bilo mi je jako važno da zajedno sa svojim glumcem napravim lik i priču u kojoj će se ta mržnja na neki način prevladati. Jer mora biti tolerancije, ali isto tako moramo pokazati da je put u prevladavanju mržnje i negativnosti zapravo dug i vrlo kompleksan, ali moguć. Bilo mi je važno potaknuti gledatelja na razmišljanje upravo o tome.


Nije li to malo škakljiva tema – srpski povratnici u Hrvatsku? Zašto ste odabrali tu temu?

Tema filma je doista vrlo škakljiva, što je možda i potrebno da bi film privukao pažnju. Često se dogodi da autor odabere temu, koja u narednih godinu, dvije ili više prestane biti akutalna. Na žalost, to s ovim filmom nije slučaj. Radnja filma nije samo sudbina ljudi s ovih prostora, već i mnogo šire. U zadnje vrijeme se u Europi pojavljuje sve veći broj imigranata iz muslimanskih zemalja i vrlo je interesantno koliko se usporedbi može napraviti između filma i njihovih životnih priča. Dolaze u ove prostore, beskućnici su i nemaju se gdje vratiti slično kao i moji likovi.

Ali, ono što je bitno je kako pronaći u tome nekakav smisao koji bi trebao mijenjati svijet, koji bi trebao utjecati na to da pokušamo napraviti u ovom svijetu nešto što bi poboljšalo položaj svih ljudi.

U filmu nije važno govorimo li o srbima, hrvatima ili muslimanima. On govori o nesretnim ljudima, o nesretnim sudbinama te njihovoj želji da pokušaju uspostaviti kakavu takvu egzistenciju u ovim još uvijek teškim vremenima. Uloga filma je da pokuša prenijeti misao, da ispriča poruku koju je inače teško ispričati riječima, da u umjetnčikom smislu pokuša izraziti. Također, da na neki način emotivno pokuša potaknuti zaključke kod ljudi i da na taj način pomogne da život postane bolji.

 

U jednoj od scena u filmu, jedan od likova udari ženu u trenutku kada ulazi njihov sin. Je li to bio pokušaj da se unese i dio tematike nasilja u obitelji, s obzirom da vaš lik također vara svoju ženu sa prostitutkom?

Kad radite neki film onda imate želju obuhvatiti, ako je moguće, sve stvari koje se pojavljuju u životu, i dobre i loše. Za ovaj mi je film bilo jako važno da nemamo onaj tipičan crno-bijeli svijet. Htio sam da svi moji likovi imaju višeslojnost, da su pomalo dobri i pomalo loši.

Glavnu ulogu igra Slaven Kenzović, sin čovjeka za kojim se traga. On je kao glumac dobio zadatak da odigra ulogu grižnje savjesti. Naravno u jednoj takvoj situaciji dogodi se i nasilje u obitelji, kada dolazi do konačnog obračunavanja s policajcem koji istražuje cijeli slučaj, scena u kojoj on udara svoju ženu, koja je zapravo na neki način utjecala na njega. Ta scena može poslužiti kao prikaz nasilja u obitelji ali ujedno prikazuje i njega kao čovjeka koji je prevario svoga oca i zbog toga osjeća strahovitu grižnju savjesti.

Sa Slavenom Knezovićem i sa svim ostalim glumcima je bilo divno raditi. Htio sam Slavena prikazati u jednom posve drugačijem karakteru nego što je on do sada bio dostupan publici. To se pokazalo dosta dobrim rezultatom i mislim da je on to vrhunski odradio.

 

Zašto ste se odlučili prijaviti svoj film na 5. izdanje Opuzen Film Festivala?

Kada se bavite filmom, onda se morate potruditi da dospijete na što veće festivale, poput ovih razvikanih kao što su Berlin, Cannes, Venecija. Međutim moje mišljenje da morate stići i do najmanjih festivala. U Hrvatskoj je interesantan slučaj da imate velik broj festivala što je jako dobro. Mislim da je svaki festival važan kako bi mogao privući veliki broj domaćih gledatelja i time probuditi svijest o važnosti domaćeg filma.

Kada sam ovaj film prijavljivao na velike festivale, shvatio sam da se na kraju sve svodi na nekakvu trgovinu, čak bih rekao i lobiranje. S jedne strane to nije loše, jer omogućuje gledljivost našeg filma van naših granica na tako velikim mjestima, međutim s druge strane ispadne da je najmanje bitan autor i ono o čemu film govori. Iz tog razloga mi je važno prikazati film i na manjim festivalima, s jedne strane na taj način pokušavam kao autor i filmskih profesionalac dati podršku tim festivalima i ljudima koji čine čuda, a druge strane ti festivali daju podršku autorima.

Ovo nije prvi put da prikazujem film na Opuzen Film Festivalu, 2011.-te sam godine sudjelovao s filmom Recikliranje, koji predstavlja dio zagrebačke Omnibus priče. Siguran sam da ću i dalje imati u vidu ovaj festival i želim ostati prijatelj Opuzen Film Festivala.

 

Kakve su bile reakcije publike na projekciji u Opuzenu na dan otvorenje, te kakve su reakcije bile i na drugim mjestima na kojima je film prikazan?

Interesantno je za ovaj film Most na kraju svijeta kada je zapravo počeo doživljavati reakcije publike. Prva moja fascinacija sa reakcijom publike je bilo na festivalu u Puli prošle godine kada je film bio premijerno prikazan, gdje je publika vrlo zahtjevna i specifična.

Film je jako težak i nisam očekivao da će ga publika pogledati do kraja, no iznenadilo me kada sam vidio s kakvom su pažnjom gledatelji odgledali film. Posebno me iznenadila ocjena filma, koja je bila među najvišim ocjenama. Također, sjećam se da je jedan Amerikanac koji radi u konzulatu RH čak napisao mail u kojem je rekao kako je oduševljen filmom i kako bi volio da jedan ovakav film zaigra i u kino distribuciji u SAD-u. Film je bio u Stockholmu, potom u Norveškoj. Nedavno je bio u Italiji gdje je dobio nagradu, sad smo trenutni pozvani u Rusiju. Reakcije publike svuda su fascinantne.

Naravno, razmišljam kako bih u budućnosti volio napraviti film koji i nije toliko težak. Razmišljam o tome kako bih volio napraviti komediju, želim vidjeti kako će jedan lagani film utjecati na gledatelje i njihov način razmišljanja. Ne bih volio da ispadne kako ja gledatelju namećem svoj način razmišljanja već potaknuti same gledatelje na individualno razmišljanje.

 

Koji su vam planovi za sljedeće projekte?

Uskoro ću završiti dokumentarni film pod radnim naslovom „Sve je bio dobar san“. Baziran je na istinitoj priči, a radi se o jednom branitelju koji je poginuo u Vukovaru, porijeklom iz Francuske. Njegova je majka došla živjeti u Hrvatsku i, otkako je Jean Michel, njezin sin, ubijen na Ovčari, ne prestaje tragati za njegovim tijelom. Film bi trebao biti završen krajem godine i nadam se da će imati svoju premijeru na festivalu u Vukovaru.

Također, pripremam projekt za koji smo dobili potporu za razvoj scenarija, a tiče se osmorice prijatelja koji su se prije rata bavili veslanjem, no rat ih je razdvojio. Zatim pripremamo jedan projekt s osječkom spisateljicom Ivanom Šoja Kuči prema njezinom romanu „Jom Kipur.

Volio bih raditi nešto u svom zavičaju, nedavno sam snimio i jedan dokumentarac, koji bih volio prikazati i na Opuzenu, a zove se od „Zrna do slike“. Bavi se jednim vrlo specifičnom načinom bavljenja umjetnošću u mom rodnom mjestu, dakle radi se o ženama slamarkama koje prave slike od slame. To je film koji na neki način govori o ljudima koji su zaboravljeni iako se bave vrlo zanimljivim stvarima i jednim posebnim oblikom umjetnosti.

Takvim stvarima bih se želio baviti i u budućnosti, ali sve naravno ovisi od toga kakvu ćete potporu imati.

U filmu u početku sve nažalost počinje od novca, uz veliku volju i upornost da do realizacije doista i dođe. Nadam se da će doći vrijeme kada će ljudi moći u budućnosti lakše realizirati svoje ideje. Kada radite film, trudite se koristiti najnaprednije tehnologije, morate zadovoljiti neke tehničke standarde, a što je opet povezano s materijalnim sredstvima. Sve to u konačnici sputava autora, koji bi se trebao posvetiti umjetničkim, a ne financijskim pitanjima kako bi ideju pretvorio u film.

Author: admin

Share This Post On